Stefan Mihajlovski rođen je 18. septembra 1996. godine. Diplomirao je na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu. Od 2013. aktivan je kao TV autor i voditelj, kolumnista, pisac i aktivista za ljudska prava. Iza sebe ima i hvaljen perfomans, gledan vlog u kom razgovara sa svojom publikom, vršnjački je edukator na teme nasilja, rodnog i seksualnog identiteta, bio je član Upravnog odbora humanitarne fondacije, a neretko ga možemo videti kao epizodnu ulogu u nekoliko domaćih serija.
Kako pamtiš svoje detinjstvo?
Još sa četiri godine, kada sam naučio da čitam, a ujedno krenuo i na časove klavira, javio se otpor prema nekim zahtevima i očekivanjima. Shvatio sam da određene stvari, prosto, ne moram. Ne moram da igram fudbal ako bih radije da izigravam manekena, ne moram da igram fudbal ako bih radije na časove glume ili folklora, ne moram da igram fudbal ako bih radije da slušam Jelenu Rozgu ili gledam (ne daj Bože) telenovele…. Čini se da dečaci u manjim mestima imaju samo jedan izbor – da igraju fudbal. To mi je (bilo i ostalo) bezveze. Voleo sam druge aktivnosti, grupne igre poput žmurki, sakrivanja, sve što zahteva misteriju. A kada se umorim od toga, gledao sam uz princes krofne i sok od breskve ‘’Medu u Velikoj plavoj kući’’.
Sa 16 godina dolaziš na televiziju Banat gde prvih nekoliko meseci radiš priloge, a kasnije, septembra 2013. dobijaš emisiju ‘’Naslova strana’’. Opiši nam to iskustvo.
Rad na televiziji, generalno javni posao, bilo je nešto što me je oduvek privlačilo. ‘’Naslovna strana’’ emitovana je sa visokim rejtingom na četiri televizije. Imao sam priliku da u njoj ugostim Seku Sablić, Mimu Karadžića, Natašu Bekvalac i mnoge druge poznate ličnosti. Važan zadatak za jednog tinejžera. Svakog utorka udardni termin bio je ‘’rezervisan’’ za moju emisiju. ‘’Pekao’’ sam zanat. I ‘’ispekao’’ jedno divno DVD izdanje sa svim epizodama ovog serijala koje mi je i danas lepa uspomena na početak rada. Usledio je još jedan projekat, regionalni muzički šou program ‘’Pusti svoj glas’’. U svakom slučaju – bilo je više nego izazovno!
Kako si počeo da se baviš pisanjem kolumni?
Na poziv Unije studenata početkom 2015. godine napisao sam prvu kolumnu pod nazivom ‘’Lice današnjice’’. Već prvi tekst prošao je zapaženo, čitali su ga i na časovima građanskog vaspitanja u srednjim školama, međutim, korišćenje ‘’ružnih reči’’ odskakalo je od tadašnje uredničke politike, te sam zabranjen nakon dve-tri nedelje. Moj talenat za provokaciju našao je novu ‘’adresu’’ na portalu EVršac. I već sa prvim tekstom u ‘’novom krugu’’ imali smo deset hiljada čitalaca (sećam se da je i sajt u trenutku bio oboren zbog dostizanja rekorda). Nakon osam nedelja, shvatio sam da sam, za to vreme dovoljno (možda i previše) rekao, i taj vid saradnje sam privremeno zaokružio intervjuom velikog formata. Rado se sećam tog uzbudljivog perioda! Istoimena kolumna živi i danas na portalu ‘’Adria dejli’’, čita se i u okolnim zemljama, a već treću godinu prevodi se na rumusnki jezik.
Kolumna je kasnije prerasla i u tribine o nasilju…
Iskoristio sam aktuelnost cele priče i u saradnji sa Kulturnim centrima širom južnog Banata tokm 2016. organizovao sam tribine na temu nasilja nad decom, ženama, osobama sa invaliditetom, LGBT zajednici i Romima. Od tada, pa sve do danas, trudim se da budem aktivan na ovom polju. Učestvovao sam u kampanji ‘’Biće bolje’’, podržane od strane Kancelarije za ljudska i manjinska prava, bio član Uprvanog odbora jedne humanitarne fondacije, postao vršnjački edukator dva programa kojima je fokus na toleranciji…
- godine ‘’Lice današnjice’’ postaje emisija…
Prof. dr Stanko Crnobrnja poželeo je da dođem na razgovor povodom televizije koja je tada bila u nastanku. Otvoreni kanal kulture je mesto gde sam, potpuno slobodno, uređivao i vodio emisiju ‘’Lice današnjice’’. Budući da sam radoholičar, nije mi smetalo da nedeljom ne budem slobodan, već da uživo razgovaram sa svojim gostima iz različitih oblasti i darujem gledaocima jedan, pre svega medijisko-sociološki eksperiment. Rušili smo tabue, to je sigurno!
A nakon toga izlazi i knjiga ‘’Lice današnjice’’ 2018. godine…
Bilo je logično napraviti izbor najboljih tekstova, kolumni i kratkih priča i postaviti ih u jednu celinu. Knjiga ‘’Lice današnjice: (Auto)biografija kolektivne (ne)svesti’’ izašla je uz istoimeni kratkometražni dokumentarno-igrani film. Bila je to kruna mog dotadašnjeg rada, profesionalna i lična pobeda, budući da sam se, pre i tokom stvaranja borio sam jakom anksioznošću i depresijom. ‘’Lice današnjice’’ je danas već pravi multimedijalni brend, u kojoj god formi da se konzumira.
Kakva je za tebe bila 2019. godina?
Bila je to godina ljubavi, u svakom smislu! Počela je burno, performansom ‘’Budnost bludnog markiza de Sada’’ koji je nastao u sklopu predmeta Složeni sistemi u novim medijima. Dosta sam radio, ali i putovao po Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Italiji i Sloveniji. Započeo sam vlog ‘’Alijenacije jedne Devijacije’’, diplomirao prvi na klasi, sa najvišom ocenom, otvoreno sam govorio o psihičkim problemima, razvodu roditelja, izdao novu knjigu ‘’Ispod grla’’ koja je dobila pohvalu Igora Perišića sa Instituta za književnost i umetnost. U toj kritici, opisana je kao kulturno i društveno važnija od aktuelnog dobitnika NIN-a. Krajem godine proglašen sam za jednog od devet najkreativnijih muškaraca sveta, prema izboru Dalibora Jakuša. Uspeh je došao kada sam počeo da se takmičim jedino i isključivo sa samim sobom.
Kakvi su tvoji planovi za 2020. godinu?
Na dan izlaska ovog broja, obeležavam sedam godina karijere. Pišem novi roman, radim na dva scenarija, možda se desi i povratak na televiziju, upis master studija… Srećan sam. I mirno spavam. To je najvažnije.
Ceo intervju čitajte u novom broju nedeljnika Vršačka kula!